USKRSNA IZLOŽBA 2010


ULU HKD NAPREDAK - USKRSNA IZLOŽBA 2010

8. travnja 2010. godine je u Maloj galeriji sv. Ante na Bistriku otvorena izložba slika Udruge likovnih umjetnika HKD Napredak. Izložbu je otvorio dr. Carlo Costalli, predsjednik talijanske organizacije Movimento Cristiano Lavoratori, a kritički osvrt dao je gosp. Vojislav Vujanović.

Dr. Carlo Costalli je uputio pozdrave svim posjetiteljima te otvorio izložbu istaknuvši kako ga HKD Napredak uvijek pozitivno iznenadi kad dođe u posjetu Sarajevu, pa tako i ovaj put ovom izložbom.

Inače Movimento Cristiano Lavoratori pomaže izgradnju Napretkovog Multimedijalnog Centra na Trebeviću.

Izložene radove sa otvorenja izložbe možete pogledati u multimedijalnoj arhivi.

Uskrsna izložba 2010

Likovni stvaratelji Udruge likovnih umjetnika HKD „Napredak“ i ove godine, kao i u nizu prethodnih, dat će svoj stvarateljski obol uskrsnim blagdanima, učiniti ih bogatijim i dostojanstvenijim u mjeri koliko to umjetnost može. Za ovogodišnje blagdane komisija je odabrala 44 umjetnika koji će biti zastupljeni na izložbi svojim radovima. To je broj dostojan pažnje, ali toj dostojnosti se priključuju i kvaliteti odabranih radova.
Na izložbi će biti zastupljeni gotovo svi oblici likovnog iskazivanja, od akvarela, preko grafičkih listova i kiparskih radova, do slika rađenih u ulju ili akrilikom. Motivi su, najčešće, nalaženi u samom prostoru čovjekova obitavanja, u prostorima prirodnog miljea, ali, neki umjetnici se otiskuju i u nadrealne prostore, da bi, u njima pronašli dublje istine o sopstvenoj stvarnosti, sa metafizičkim odredbama, odstranjujući iz svoje slike ili kiparskog djela, neposredne datosti, onaj epidermalni sloj preko koga se uspostavlja komunikacija, zasnovana na jednostavnoj emociji koja se u sliku može prenijeti samo kao trenutna senzacija i lirski bljesak. Drugi se opredjeljuju upravo za taj lirski bljesak kao dovoljni movens koji pokreće umjetnika na stvarateljski akt. A to znači mnogo: znači izići iz okvira zamornog svakodnevlja i vinuti se u više slojeve, slojeve virtualnog ili dosanjanog do kojeg se može izdići prepletom misli i emocija.
Stvarateljski akt se očituje u traženju onih elemenata kojima se, u najpunijoj mjeri, može oblikovati emotivno bogatstvo i unutarnji sklad misli kojim se to bogatstvo i razvija u snagu doživljajnog. Za to su presudna dva elementa: crta i boja. Zanimljivi su, u tome pogledu, akvareli. Za ovu likovnu formu se opredijelilo nekoliko umjetnika: Nerica Abdulić – Osmančević, Dika Karkin, Snježana Kostić, Božidarka Šćerbe – Haupt i Alma Vilić. Nerica Abdulić – Osmančević se odvažila da u akvarelu razriješi jedan planinski motiv kojem je dala i konkretan naziv „Vlašić“. Sliku je razvela u široki vizualni spektar pronalazeći suptilna razrješenja za zone pojedinih uzvisina i u sve to je utkala linije dinamičnih kretanja zadatim prostorom, čak je u sliku uvela žice i stubove telefonskih vodova i prevela ih u lijepo iznijansiranu arabesku. Uz to je, vrlo vješto, vladala i načinom nanošenja boja. Pri tom je i sam bojeni pigment iznijansirala u zavisnosti od prostorne užljebljenosti u motiv. I, dok je Nerica Abdulić – Osmančević svoj akvarel prevela u lirsku priču, Dika Karkin je pokušala da u svoj akvarel svede raspršenu sunčevu svjetlost po listovima neke krošnje s tim da je svaki list postao jedna ritmička jedinica u svjetlosnoj sunčevoj jedrini. Na drugoj strani je Snježana Kostić svoju „Orhideju“ načinila preciznim stilizacijama njenog razuđenog cvijeta, dok je Božidarka Šćerbe – Haupt, kombiniranjem crteža i blagog nanosa vodene boje, načinila usidrene brodice u uvali ispred reda arhitektonskih zdanja primorskog naselja. Slika nosi naziv „Houfleur“. Alma Vilić je oslikala „Masline“ sa grudvastim krošnjama.
Svoje grafičke listove ponudili su: Amer Hadžić, Dino Džumhur, Armin Beširević i Elda Bašović. Amer Hodžić je ponudio grafički list sa motivom primorske građevine načinjene od kamena, Dino Džumhur je oblikovao kamenu kulu u nekom srednjevjekovnom hercegovačkom ambijentu, dok je Armin Beširović svoju inspiraciju posvetio motivu prozora, omiljenoj temi velikog bosanskohercegovačkog grafičara Safeta Zeca, ali je Beširević uspio pronaći neke akcente u krajnjoj realizaciji svojega grafičkog lista koji svjedoče o individualnom rješenju zajedničkog motiva. Elda Bašović je u središte svoje pažnje postavila pomalo nadrealni motiv sa četiri vertikalne figure jasno pozicionirane u crno–bijelom kontrastu. U cjelini, pak, mora se reći da su sva četiri umjetnika iskazali visok stepen u tehničkoj obradi svojih grafičkih listova.
Još nekoliko umjetnika su svoje likovne formulacije razriješili na specifičan način. Ilonka Jasak se, već na nekoliko kolektivnih izložbi, predstavlja svojim kolažima u kojima dominira široka ritmička orkestracija raznobojnih jedinica koji ispunjavaju vidno polje, podižući doživljaj do visokih frekvencija i estetičke čistote. Milica Milišić je svoj triptihon oblikovala izuzetnom svježinom i prozračnošću koja graniči sa lirskom apstrakcijom. Svoje minijature je gradila mekim pastelom, gotovo nepretenciozno, ali je postigla čistotu lirskog iskaza i vizualnu ugodnost Fotografija Zorana Jozića svoj motiv podiže do zasićene začudnosti, do zgusnutog prepleta vizualnih elemenata koji izlaze iz okvira realnih datosti i zakoračuju u prostor apstraktnog. Šefik Arnautović je ponudio vrlo lucidno načinjen crtež tušem sa dinamičkim prepletom linija u čijem se ozračju ukazuje neki razvijoreni ambijent. Rad Bariše Brajnovića „Suđenje Kristovo“ razriješen je krajnje jednostavnim sredstvima sračunatim na izražajnu snagu konteksta naglašene religijske očitosti. On, ustrajno, sve svoje inspiracije razrješava upravo u religioznom ključu.
Svojom lirskom mekotom i svedenim govorom odlikuje se eksponat akademika fra Perice Vidića, rađen pastelom. Iako u njemu lako prepoznajemo rukopis ovog umjetnika iz ukupnog njegovog opusa, nastao u posljednjem desetljeću, ipak, ova nas slika iznenađuje redukcijom likovne frazeologije koja se uvijek razvijala i širokom spektru frazeoloških dionica. Sada je govor sveden na dva faktora: grudvaste forme, date u ružičastom tonalitetu i razuđenu biomorfnu formu, datu u crnom tonalitetu. Pa ipak, i u ovakvoj spregnutosti motiva mi lako prepoznajemo njegovu ustaljenu filozofiju, svedenu u inspiraciju krajolikom u kojem dominira unutarnji mir prostornosti i silina bojenih odnosa.
U prostoru kiparskih djela, pored već poznatih umjetnika Ivane Mijić i Marka Gide, javili su se Snježana Idrizović, Emir Mutevelić i Aida Alić. Ivana Mijić se sve više udaljuje od svojih djela početne faze njenog razvoja sa punim realističkim određenjem i prepušta se istraživačkom radu u domenu kiparskog govora, stilizirajući početni motiv do čistih apstraktnih formi, postavljenih u dinamički odnos. Posebno se intrigantnim nudi naziv rada: ona mu daje krajnje opredmećen naziv „Ona“. Ali njena „Ona“ rastvara svoju znakovnost u kontekstu apstraktnih formulacija i po svojim posljednjim radovima ona se smješta u red afirmiranih umjetnika kiparstva u našoj sredini. Ništa nas manje ne iznenađuje ni Emir Mutevelić svojim eksponatom „Tri kralja“: na horizontali podnožja postavljene su tri vertikale različitih formulacija: dvije su forme izvedene u stožernoj vertikali, dok je treća oformljena u formi velikog lista. Spoljnju formu čini prozirna materija pleksiglasa čija je nutrina ispunjena neprozirnom sadržinom (u listu je sadržina raspršena dok u dvije ostale vertikale se oličuje u vidu kostura). Svi se elementi razvijaju u simbolični preplet novozavjetne kontekstualnosti. I Marko Gido se predstavlja u bitno drugačijem ozračju: umjesto kiparskih radova sa eksponiranjem unutarnje energije organske forme, oličene u liku bikova i ovnova, sada se opredijelio za suzdržanu ali lirski istančaniju formu, izvedenu u žici čiju je savitljivost iskoristio da oblikuje lepršavu formu skijaša. Snježana Idrizović je svoj „Torzo“, precizno izveden, opredmetila u gipsu. Aida Alić je svoju skulpturu „Bez naziva“ realizirala u drvetu sa naglašenom redukcijom moguće prirodne forme i ponudila djelo sa naponima skrivene unutarnje energije koja traži svoje oslobođenje kao u vizijama prapočela.
Ostali učesnici ove izložbe realizirali su svoja djela u ulji ili akriliku na platnu. Njih je više od polovine pa je razumljivo da se oni odlikuju i najpunijom raznovrsnošću. Interes njihov se kreće od klasičnog pejsažnog slikarstva, preko portretnih figura sa, ponekad naglašenim ekspresionističkim nabojima, do mrtvih priroda. Figurama ljudskog lika su se bavili Dženan Hadžihasanović, Jesenko Gavrić, Miroslava Kaurin, Arnela Zolota, Jasminka Jamak, Tatjana Rukavina – Fazlić, Damir Avdić i Boris Hodak. Svaki od ovih autora portretnih figura uspijevali su naći određene faktore kojima su svojim figurama obezbjeđivali evidentnu unutarnju karakterizaciju: Miroslava Kaurin je načinila profinjeni portret mlade žene sa šeširom i sa sjenkom u crvenoj boji kojom je prekrivena jedna strana lica dok je druga data u naglašenoj bjelini. Tatjana Rukavina – Fazlić naslikala je ženu zrele dobi raščlanjujući joj lice na izvjesne gotovo kubističke dionice. Pri tom, portret je izvodila na podlozi naglašene teksture što je cjelokupnom liku davalo i određenu zagonetnost. Jasmina Jamak je oblikovala ženski akt, postavljen u obrnutom položaju, sa naglašenim volumenima pojedinih tjelesnih zona. Lik je dat u zagasito crvenom tonu. Na sličan način je i Arnela Zolota postupila u realizaciji svoje slike „Moja najdraža“. Dženan Hadžihasanović i Jesenko Gavrić ponudili su svoje autoportrete s tim što je Hadžihasanović svoj autoportret, dat sa krajnjom objekcijom lika, smjestio u tondo, dok je Jesenko Gavrić svoj autoportret oblikovao ekspresionistički, sa živom gestom, zažarenog pogleda i otvorenih usta. Damir Avdić je naslikao portret mlade žene u postelji sa šalom oko vrata i pokrivačem bogatih nabora, sa čajnikom i otvorenom knjigom pred sobom. Na sasvim drugačiji način je svoje portretne figure razrješavao Boris Hodak. Vjeran svojoj nadrealističkoj poetici, on u prostor svoje slike unosi filmske prizore i postavlja ih u neko mistično ozračje, podržavajući taj mistični fon i nazivom slike na engleskom jeziku.
Na izložbi će biti postavljeno i nekoliko eksponata sa motivima mrtvih priroda. Nada Matla je preokupirana vještinom potkivanja jaja, Mirsada Masal i dalje potencira svoj motiv zaokruženih formi tikava smještenih u prirodnom ambijentu, dok je Ljubinka Bilić, koja se do sada predstavljala slikama sa obradom pejsažnih motiva, sada, na širokom stolnjaku blagih nabora, postavila tri dunje punih volumena i čvrstog epidermalnog sloja. Motiv je prožet nekim pritajenim svečarskim tonom.
Ostali umjetnici, zastupljeni na ovoj izložbi, svoja su stvaralačka iskušenja propitivali na motivima pejsažnog slikarstva. Motivi su različiti. Nada Dobnik je svoju sliku nazvala „Kraški raj“. To „rajsko“ je tražila u rascvjetalim krošnjama kraškog rastinja, realiziranim u zgusnutim cvjetovima intenzivne boje lavande. Vanda Husić je oslikala motiv sa visokim stablima i zgusnutom atmosferom nekog zagubljenog šumskog proplanka, dok je Antonija Konaj živim svijetlim bojama oslikala stijenu, izglobljenu iz ambijenta da bi pokazala njenu unutarnju stamenost, a Ljiljana Marić je svoj proljetnji zanos zasnovala na metafori rascvjetalog stabla u prvom planu i rasutim žutim cvjetovima maslačka širokim krajolikom. Istim emotivnim nabojem se odlikuju i slike Mikice Mesihović „Makovi u žitu“ i „Trebinje“ Amire Nuhić. Sve su ove slike smještene u jedinstven kontekst – slavljenje proljetnog preporoda prirode, s tim što u slici Amire Nuhić doslućujemo i jedan dodatni motiv: kristalizacija ambijenta u čijem se svjetlosnom ozračju oslikava Trebinje, naslonjeno na talasasti tok rijeke, sa zažarenim crvenim krovovima i štedroj svjetlosti koja se izlila po okolnim obroncima. Ilonka Terzić je ponudila sliku zgusnutog pigmenta i u tamnom tonalitetu kojim je pokušala oslikati čovjekov mučni put ka svome krajnjem iskušenju – ka Golgoti.
Ovoj skupini djela pripada i slika Sekule Dugandžića „Seoski motiv“. Naslov nastoji identificirati ambijent koji se uselio u sliku, ali sama slika daleko nadilazi naslov. Koristeći se principom poetike naive, on u svoju sliku zbira sve elemente koji se mogu zateći u jednom ambijentu sa osnovnim motivom kućeraka pokrivenih šindrom i smještenim u zagrljaju bezbroj zgrudvanih krošanja. Prizoru je dodao i jedno rascvjetalo stablo u prvom planu slike, iznad kućerka ispred kojega sjedi čovjek, subjekat slike, bez sumnje, sam autor, koji budi zapretana svoja sjećanja na prizore u čijem je okrilju formirao svoju svijest i svoj način prihvatanja svijeta kroz metaforu atmosfere zgusnute svjetline koja je ispunjavala prostor i metaforiku iz čijeg se supstrata oslobađala čovječnost kao univerzalni princip unutarnje, ničim nenarušive slobode. Ovakvim razumijevanjem slike otkrivamo kontekstualnu dubinu slike i inspirativnu snagu umjetnika koji nas uvodu u tajnu sopstvenog proživljavanja svijeta koji nosi u sebi kao zalogu one dubine osjećanja kojom teži uspostaviti komunikaciju sa svijetom oko sebe.
U posebno poglavlje, svojim motivom i načinom obrade, izdvaja se slika „Presjek“ u čijem prerezu stabla umjetnica otkriva vizualnu začudnost, i unutarnji kozmos jedne organske forme u koje je smještala godine svoje opstojnosti Sve to doživljavamo posredstvom stvaralačke magije slikarke Sadete Karamehmedović.
Tri slike izazivaju našu specifičnu pozornost. To je slika Karoline Atagić „Planeta“, slika Ante Martinovića „U dubini žala“ i slika „U početku“ Ivane Ribičić. Karolina Atagić je zaokupljena kozmičkim zbivanjima koje nam predočuje zastrašujućim vijornim kretanjima čije hujanje, oličeno zažarenom gustinom crvene boje u beskrajnom kovitlacu, gotovo fizički doživljavamo. Anto Martinović, pak, nastavlja gradnju svojih lirskih parabola koje otkriva u začudnim formama školjki, skrivenih u morskom dnu ili, kako je to izveo u naslovu svoga eksponata, „U dubini žala“. Tri komponente vladaju prizorom na njegovoj slici: začudna forma školjki i umnožavanje njihovo gdje se jedinka pojavljuje kao ritmička jedinica i nositelj lirski iznijansiranog vizualnog spektra. Treći segment je boja, data u prozračnom smeđem tonu koji formi školjke daje specifičnu životnost. Među eksponate sa visokim estetičkim zahtjevnostima smješta se i slika Ivane Ribičić „U početku“ koja se razvija u dvodimenzionalnom prostoru sa egzaltiranim vizualnim zasićenjem. Slika je načinjena od prepleta različitih geometrijskih formi oblikovanih u metjeu prozračno plave i tonaliteta razbokorene žute boje. To je lirski traktat koji odiše istinskom svježinom široko koncipirane arabeske.
Udruga likovnih umjetnika HKD „Napredak“ ima svoga Nestora koji joj služi na čast. To je Slavko Ladislav Maksimović koji ove godine puni svojih 85 godina. Rođen je i odrastao na Marijin dvoru, preživio križni put Blajburga, bio aktivni suučesnik u gradnji bosanskohercegovačke kulture nakon drugog svjetskog rata i jedan od najpoznatijih i najpriznatijih u sferi jedne specifične umjetničko – modelativne forme iskaza – maketarstva. Pri tom, kroz sve to vrijeme, u zatvorenom prostoru svoga doma stvarao je likovna djela poštujući podjednako i klasične forme slikanja, ali anticipirajući i neke iskaze modernih likovnih tekovina – instalacije. Drugovao je sa Ivom Šeremetom, Vojom Dimitrijevićem, Mirkom Ćurićem i još nekim značajnim likovnim umjetnicima iz prve polovice XX stoljeća. Prije nekoliko godina je priredio i svoju izložbu na kojoj su bila izložena djela zasnovana na hiperrealističkoj poetici. Za ovu izložbu je ponudio djelo sa motivom križnog puta. U petnaest kaseta je smjestio četrnaest sekvenci Kristova „Križnog puta“ i sekvencu Kristova uskrsnuća. Sekvence je oblikovao sa svim dramaturški zadatim elementima ovog kristološkog motiva koje je stavio u bojeni kontekst bojenih skladova koje je preuzeo iz likovnog arsenala našeg narodnog predanja. Svojoj ploči je dodao i jedan dekorativni elemenat: gornji rub je razveo u nekoliko krovnih formi koje ukupnom prizoru daje izvjesni ton prisnosti.
Načinom koncipiranja našeg zapisa nismo toliko težili za estetičkim prosuđivanjem pojedinih eksponata, osim onih koji su u sebi nosili posebnu izražajnu snagu, već smo pokušali dati što je moguće zorniju sliku tematske i likovne razuđenosti izložbe, posvećene ovogodišnjim uskrsnim blagdanima!

Sarajevo, 18. 3. 2010.

Vojislav VUJANOVIĆ