ANNALE 2011


ULU HKD NAPREDAK - ANNALE ANNO DOMINI 2011

U Sarajevu 27.12.2011. u punoj Maloj galeriji crkve Sv. Ante na Bistriku u sklopu Napretkovih božićnih dana održano je 17. Likovno Annale u organizaciji Udruge likovnih umjetnika (ULU) HKD Napredak.

Kritički osvrt na radove je dao umjetnički kritičar Vojislav Vujanović.

Izložene radove sa otvorenja izložbe možete pogledati u multimedijalnoj arhivi.

ANNALE 2011

Protječu dani za danima, godine potom, pa i desetljeća: na pokretnoj traci vremena nizali su se božićni blagdani. Za te dane vezana je jedna izuzetna manifestacija, dostojna pune naše pažnje – Likovni annale na kojemu su članovi Udruge likovnih umjetnika HKD «Napredak» demonstrirali svoje stvaralačke dosege, nudili gledalištu svoja likovna djela, posvjedočavali svoju moć oblikovanja drugačijeg svijeta od onoga koji su proživljavali u svome svakodnevlju. Jezik njihovih djela bio je izdignut iz jezičke ravni njihove svakodnevice, doboko oplemenjen njihovim unutarnjim naklonostima prema humanom, koje su donosili svojim rođenjem i uspijevali ga očuvati bez obzira na sve nedaće koje su se navaljivale na njihova pleća i pritiskali ih do jedva moguće izdržljivosti da ne pokleknu i prepuste se svim onim jetkama koje su željele da rastroje njihov duh i navedu ih na to da se otisnu strminama neljudskosti i priklone se zboru svih onih koji su željeli da razore njihovu koprenu ljudskosti. I već taj čin, čin odolijevanja osojnoj strani življenja, predstavlja podvig! Tom činu, ovim zapisom, odajemo svoje poštovanje, svoju radost da se možemo sresti s njima i s njihovim djelom.

                Članovi Udruge ne pripadaju nekom izoliranom establišmentu ili nekoj cehovskoj grupi, oni su građani koje svakodnevno susrećemo na ulici, pozdravljamo se i poželimo im da prožive svoj dan bez huljenja na život, jer život je poput tratinčice koja je izrasla pored neke staze i, bez obzira na svakodnevne prijetnje da bude zgažen, on gordo najavljuje ljepotu svoje bijele krunice i osmjehuje se svakome ko ih poštedi pogubnosti. Ima među njima pripadnika različitih socijalnih slojeva, sa različitim odnosom prema životnoj realnosti, od učenika do akademika, od radnika da liječnika ili penzionera. I svi uspijevaju da govore istim jezikom, da se sporazumijevaju kako se sporazumijevaju ljudi bliskih životnih nazora, odbacujući sve što bi skrnavilo pitominu njihovih horizonata. Od takvih životnih opredjeljenja oni su izgradili svoje životne principe, ali i znatno više: ta svoja životna opredjeljenja oni se transponirali i u tematsku kružnicu u kojoj se kondenzirala njihova inspiracija, bubrila do one zrelosti iz koje je iskoračivala u njihovu voljnost da je materijaliziraju u one predmetnosti što su im omogućavale da svojoj inspiraciju daju likovno uobličenje: sliku, skulpturu, crtež, grafički list, ili bilo koju drugu formu koja nosi u sebi snagu predočenja i snagu misaone izražajnosti.

                Likovne umjetnosti su komunikativne po svojoj iskaznosti, ali one imaju u sebi i određenju supstancu tajnovitog, koje se ne da pojmiti pri neposrednom susretu. To tajnovito zahtijeva od onoga ko stsane pred slikom, da se zamisli, da angažira svoje umne moći da pronikne u ono što se skriva iza neposredno predočenog, tajnovito jeste istina koju umjetnik u sebi nosi kao svoj talisman, kao sopstvenu istinu koje, ponekad, i sam on nije dovoljno svjestan, ali je uspijeva oblikovati u djelo koristeći i svoju intuiciju koja se oslobađa iz nekog prikrajka svijesti i počne voditi umjetnikovu ruku kroz izražajne elemente, dovoditi ih do međusobnog suglasja i do kompozicione cjeline. No, kako god bilo, jedno likovno djelo omogućuje komunikaciju onim što bismo nazvali duhovnošću ili ljepotom, onim poetskim nanosom koji se oslobađa iz svakog pokreta rukom sa kistom ili nečim drugim po platnu, listu papira ili ga oblikovao u određenu figuru. Likovno umjetničko djelo, bez obzira do koje istraživačke krajnosti dovedeno, uvijek je obilježeno tim poetskim bez kojega jedno djelo i ne može opstojati. To je linija koja se utisne u neku površinu, i bojena pjega kojom osmišljava tu liniju, taj grafem sporazumijevanja i određivanja prostora kojim se kreće stvaraočeva misao, napajana energijom smisla koju iz sebe isijava svijet realnog. Jer – treba praviti distinkciju izmrđu čovjekove svakodnevice i svijeta realnog. Svakodnevica se formulira djelatnom snagom čovjekovom, svijet realnog je proizved viših sila. Umjetnici iz Udruge HKD «Napredak», što je jedna od općih odredbi bar većine njih, napajaju se tom duhovnom snagom svijeta realnog od te duhovne snage modeliraju svoj svijet da bi pridonijeli oplemenjivanju čovjekove voljne energija, ispravljali njegova devijantna stranstvovanja po svijetu realnog tražeći, na taj način, onaj balans koji je toliko potreban za uspostavljanje humaniziranog odnosa između čovjeka i realnog svijeta. Dakako, svaki od članova Udruge nastoje da formiraju svoj svijet sa što je mogućim  jasnijim odlikama sopstvenog individualiteta i, kada se sve te individualno karakteristike svedu na ravan predodžbe, onda se dobije jedna mozaična vizija njihovih tvoračkih afiniteta, i to je njihovo bogatstvo, ona dragocjenost koja posjetitelja prisiljava da ide od slike do slike i predaje se onom zanosu koji slika isijava iz sebe. A to isijavanje i jeste njihov zajednički imenitelj, ono poetsko, ono oljuđeno poslanje do kojeg se uspinje umjetnikova inspiracija, pooruka koja čini razložnim čovjekovo posvećenje tragalačkom iz čije se rezultante izlučuje djelo koje nazivamo umjetnošću.

                Svijet realnog, čija je osnovna komponenta priroda, jeste ona početna stavka i onaj milieu, od kojega polazi većina umjetnika ove Udruge. Oni vjeruju da taj prostor još uvijek nije do kraja iscrpljen, da još uvijek u njemu ima dovoljno one potentne moći od koje se može graditi umjetničko djelo. Istina, djela umjetnika ove Udruge još uvijek su u bliskom dosluhu sa onim dahom koji nazivamo impresijom, a impresija ne dozvoljava da se pronikne u dublje značenjske slojeve sveopće realnosti, u njene zaumnosti i metafizička određenja koja, u krajnjoj konzekvenci, doseže i do onih slojeva u kojima se kondenzira čovjekovo otuđenje od prostora kao smisla čovjekove opstojnosti. Umjetnici HKD «Napredak» svoju inspiraciju traže u prostoru kao opredmećenju svijeta realnog, prostorom se definira njihova inspiracija koja se, kako smo rekli, ne odriče impresije, kao voditeljice njihove stvaralačke kičice, ali je i nadgrađuju svojim iskustvom, i svojim iskušenjima, amalgamiraju je sa tim iskustvenim potencijama i formuliraju svoju misao i svoju poruku.

                Impresija se promeće kroz retortu individualnih karakteristika i tako dobiva svoje različite vidove. Ti vidovi se ogledaju u načinu stiliziranja predmetnog sloja, oslobađanja od detalja koji kod pojedinih slikara dostižu krajnji stepene svođenja na samu bit predmetnoga koje se promeće u čistu metaforu, metaforu iz koje se oslobađa ono začudno, ono tajnovito koje se, možda, i ne da odgonetnuti, ali nas, koji stojimo pred takvom slikom, osupnjuje upravo tim tajnovitim! U tom stepenovanju stilizacija i ogleda se bogatstvo ove izložbe: mi se možrmo kretati od neposredne impresije kada se svijet predmetnog predočuje u punoj svojoj predodžbenosti kao na slikama Dijane Vejo, Petra Travara, Nade Matle, Džane Gorčić, Adele Ambrožić–Bodulović, Božidara Bobana Ambrožića, Božidarke Šćerbe–Haupt, Mirsade Masal, Amire Nuhić... Ovim umjetnicima, po karakteru inspiracije su vrlo bliski i oni umjetnici koji se nadahnjuju urbanim prostorima, prostorima koje je ljudska ruka artikulirala. To su: Nina Vlašić, Amer Hadžić, Mikica Mesihović, Ljubinka Bilić, Dika Karkin, Alma Vilić i Armin Beširević. Njihovom društvu pripada i Šefik Arnautović svojim crtežom u čijoj se osnovi također nalazi urbanizirani prostor. Njih posebno karakterizira savladana perspektiva i ambijentalna toplina, s tim što se crtež Šefika Aranautovića, rađen tušem, odlikuje veoma istančanom linijom koja, svojom slobodom kretanja oblikuje svijet koji proživljava svoju dokrajčenu istrajnost trajanja. S druge strane, Nina Vlašić je prevela u sliku stari mostarski most, stavljen u kontekst plavičastog misterija kojim je plasticitetu svoje vizije dala duhovni obrub ovog mosta kojim se opredmećuje u punini svoje umjetničke oblikotvornosti.

                Kod niza drugih umjetnika impresija je također određujuća komponenta u oblikovanju inspiracije, ali oni  komponentu predodžbenog pokušavaju osloboditi suvišnih detalja čime su se približavali metaforičkom govoru. Također, svoju predodžbu, svoju impresiju, pokušavaju pomjeriti iz neposredne ambijentalnosti kompozicionim razrješenjem slike. Taj kompozicioni faktor se već osjeća i kod Božidara Bobana Ambrožića raspoređujući svoje narove tako da oni na njegovoj slici žive u svojevrsnom umjetnikovom rasporedu koji sugerira onu vrstu varijeteta koju obično nazivamo jednim neprimjerenim nazivom – Mrtva priroda. Svojim blagim stilizacijama i kompozicionim određenjima odlikuju se slike Ivane Ribičić, Vande Husić, Antonije Konaj, Ljiljane Marić, Ilonke Terzić, Milice Milišić i Zorana Jozića. Međutim, kod ovih umjetnika individualna komponenta je znatno naglašenija pa su i njihovi eksponati teško svodljivi na zajednički imenitelj. Stepen dalje su otišli Emina Beho, Vjekoslava Čondrić i Elda Bašović. Bojena komponenta kod ovih umjetnica postaje izražajnom dominantom. Emina Beho posjeduje krajnje istančan senzus za kvalitet bojenog pigmenta u kojem dominira njegova pročišćenost, dovedena do krajnje prozračnosti i lirske ponesenosti i nekog gotovo mističnog zaziva, kakvu srećemo, recima, na slikama Seida Hasanefendića. Kod Vjekoslave Čondrić boja, zažarenog tonaliteta, poput gejzira, šiklja u slobodni prostor, dostižući snažan napon ekspresije. Elda Bašović rastvara predmetni sloj u stilizirane forme koje bivaju ispunjene naglašenim osjećanjem za prozračnošću bojenog pigmenta i stvara zaošijanu igru slobodnog oblikovanja forme i bojene razigranosti. Karolina Atagić, pak, oblikuje reljef raspojasanih konfiguracija nekog zamišljenog predjela da bi ga, potom, prekrila bojenim pigmentom mistične začaranosti. Milica Milišić je ponudila svoje četiri minijature, rađene pastelom i realizirane kroz vizuru poetike djetinjskog likovnog zborenja. Najzad, snažnim reduciranjem svijeta realnog, u središte slike Zoran Jozić je postavio tri stilizirana stabla koji se izdižu u tako reducirani prostor kao korifeji slobode. Ilonka Jasak u ovoj grupi umjetnica čini posebno poglavlje: ona svijet realnog rastače u geometrizirane forme romboida, i svaki od njih postaje jedinica ritmičkog organiziranja cjelokupnog vizualnog spektra. To je slikarstvo u kojem se predmetni svijet preveo u jedinstvenost svoje egzistencijalne opredmećenosti u kojem bojeni faktor samo pojačava onaj vizualni zanos koji ona ostvaruje na svojoj slici.

                Postoji i grupa slikara u čijoj se likovnoj osnovi ne nalazi realni princip, koju izmaštavaju svoju temu, preoblikujući je, već u samom početku, u metaforu. Izmaštano jeste prostor inspiracije, predmetno je samo onaj faktor kroz koji se prozire maštovno: Sekula Dugandžić izmaštava neki irealni prostor nekog prostranstva koji se izdiže iznad realnog koje se manifestira samo u prvom planu ili se probija u to prostranstvo kao otočiči. Na jednom od njih dječak, simbol nevinosti, zasađuje cvijet! Anto Martinović, i ovog puta, svoju inspiraciju nalazi u morskim dubinama, u svijetu podmorja koji se vezao za olupine broda koji je, tko zna kad, potonuo u te dubine. Svijet njegove slike je svijet čûda, svijet koji nas opsijeda svojom likovnošću. Bliska njemu, po izboru predmeta za sliku, jeste Hajrija Šorn. Ona nalazi svoju inspiraciju u morskom prostranstvu u kojem se, kao metafore, pojavljuju dva puža sa svojom spiralnom kućicom. Na istoj inspirativnoj liniji se nalazi i Miroslava Kaurin, samo što je njen centralni motiv ribe koje ona razvija u razuđenu metaforu i lirsku igru oblika.

                Ljudska figura, kao inspiracija, pojavila se samo na nekoliko eksponata: Jasmina Jamak je, sa nekoliko širokih poteza načinila ljudsku figuru ističući one elemente kojima se njena ideja transponirala u grotesku. Na drugom eksponatu je Belma Mekić, naivnom formom, predočila portret djevojčice. Damir Avdić predstavio je sjedeću figuru starijeg čovjeka, dok je Jasenko Gavrić načinio portret mladog čovjeka, predstavljen u zatamnjeloj gami. Najzad, Stjepo Gavrić je u reljefu  rastvorene školjke, u lijevom krilu, smjestio svetački lik isposnika, a u desnom krilom dijete koje puže. Sa posebnim nadahnućem je Saida Milošević oblikovala svoju sliku sa buketon lijepo iznijansiranih mladolikih djevojaka raspuštenih kosa.

                Dva eksponata su posvećena religijskoj tematici. Slavko Ladislav Maksimović je svoju inspiraciju ugradio u motiv Kristova rođenja naglašavajući čin unutarnjeg posvećenja, svedenog u šutnju i zaustavljenog vremena u kojem se sva Priroda, oličena u dva bika, predala toj posvećenosti. Brat Bariša Brajnović je, suhim pastelom, oslikao neki posvećeni prostor, oličen križom ne nekom brežuljkom, kojem se uputilo nekoliko likova na posvećenje.

                U ovom likovnom mozaiku likovni prilog Marka Gide se izdvaja nizom svojih komponenata. Njegov eksponat je predstavljen u tri dimenzije i anticipira jednu od formi koju je porodila moderna likovna preokupacija da se gradi trodimenzionalni crtež korišćenjem predmeta za izvlačenje «linija». To je uistinu mala studija, opredmećena u živom prepletu linija iz kojih se oslobađa motiv.



Sarajevo, 23. XII 2011.

Vojislav VUJANOVIĆ