ANNALE 2010


ANNALE 2010: Boja i atmosfera

21.12.2010. je u Maloj galeriji Sv. Ante na Bistriku otvoreno Likovno Annale 2010 Udruge likovnih umjetnika HKD Napredak. Izložbu je otvorio akademik Vladimir Premec. Na izložbi je svoje radove izložilo 39 umjetnika.
Svaka slika koju promatramo večeras je priča za sebe, svaka pričâ svoju priču i kroz nju čujemo autora, njegov glas i poruku koju nam šalje, istakao je akademik Premec koji je dalje dodao da je svako stvaranje pričanje sa samim sobom. Pronalaženje svojih najdubljih i najosjećajnijih misli koje tako prenosi na platno i dalje na nas.

Izložene radove sa otvorenja izložbe možete pogledati u multimedijalnoj arhivi.

ANNALE 2010

Kritičar umjetnosti Vojislav Vujanović je napisao u predgovoru kataloga za Annale 2010: "Umjetnost je nadgradnja svijeta: ona govori umnoženim jezikom i uvijek nudi više od onoga što je dostupno našem iskustvu. Umjetnost bogati naše mogućnosti razumijevanja toga svijeta. Istovremeno, ona posjeduje i vlastitu skrivenu moć da nudi istinu svoga svijeta u kondenziranijem vidu od onoga koji proživljavamo u našem svakodnevlju i u skladnijim odnosima koje imenujemo ljepotom. Kroz umjetnost čovjek oblikuje drugi svijet kojim replicira svome svakodnevlju, svijet u kojem se očituje božanska težnja za idealitetima koji su skriveni iza koprene što je čovjek stvara u svojoj borbi za održanje egzistencije, ugrožene daćama i nedaćama prirodnih i neprirodnih sila, otkada je čovjek izišao iz svoga primordijalnog stanja. Traganje za misionarskom zadanošću čovjeka u ovom svijetu, jeste postulat kojem umjetnost želi udovoljiti. Ona nudi mogućnost da se dokuče horizonti iza kojih se krije tajna dosegnutosti tih težnji ili njihovo doslućivanje. U doslućivanju se krije druga dimenzija ljudskih napora – poezija kao kvintesencija težnji, ako se već ne može stići do kraja puta. To je svjetlost koja se ukazuje na kraju puta. Ona je, zapravo, mjera do koje se stanice stiglo na tome putu.

            Umjetnici Udruge likovnih umjetnika HKD „Napredak“ koračaju ovom stazom već gotovo dva desetljeća i ono što imponira, to je sigurnost u savladavanju tajni likovnog jezika i približavanje onoj razini na kojoj njihova djela zahtijevaju evidentnu umjetničku prosudbu i uvaženje.

            Boja je osnovno sredstvo kojim se umjetnici ove Udruge koriste u razrješavanju problema na koje nailaze i mjera po kojoj slikare možemo rasporediti na nekoliko značenjskih nivoa, u kojima se dva nivoa posebno ističu: vizualni i cerebralni. Jednu grupu umjetnika čine oni stvaratelji kod kojih je predmetni sloj još uvijek glavni nositelj likovnog uobličenja slike. Boja se pojavljuje u ulozi do - graditelja vizualnog spektra. Kod tih slikara dominira emocija, intimna vezanost za sam predmet, za ono što se smješta u njihovo vidno polje u svojoj neposrednoj datosti i čiju prirodnost prihvataju kao dovoljnog garanta za oblikovanje vizualne senzacije. U prvu grupu bismo smjestili one umjetnike koji se nadahnjuju samim ambijentom, gradeći svoje slike „isječkom“ iz prirode, mada to ne čine klasičnim načinom, „plein airom“, odlaskom u prirodu sa štafelajom, već se oslanjaju na svoja zapamćenja, prožeta emocijom. To su: Snježana Kostić sa svojim akvarelom „Šuma“, Ljiljana Marić sa eksponatom „Jesen u šumi“, Mikica Mesihović sa „Zimskim praskozorjem“, Nina Vlašić sa njenim vulkanima, a njima se može pridružiti i Alma Vilić, mada njen eksponat ima nešto drugačiji karakter: on nam se nudi kao putopisni zapis ambijenta koji je uredovan ljudskom rukom i ne očuvava u sebi ono iskonsko obilježje kao kod navedenih umjetnika. I Nada Matla pripada ovoj grupi mada se razlikuje formulacijom slike. Ona je izimaginirala svoj motiv, načinila svojevrsni reljef gustim namazima boje u čije je središte smjestila okno, kako slika i nosi naziv, a u oknu se nalazi samo jedan elemenat – list žive prirode, kao istinski životni ushit. U svim tim slikama dominira lirsko osjećanje, težnja da se očuva ono osjećanje koje se začelo u umjetnikovoj duši dok je vodio intimni dijalog sa očuvanim ambijentom u kome je boravio u nekom minulom trenutku, želeći ga očuvati u sjećanju. Ambijent, dakle, nudi sve što je potrebno da se komponira slika.

            U drugu grupu bismo smjestili one umjetnike koji posežu za motivom urbanog karaktera, koji je produkt čovjekovog rada. Za motiv svoje inspiracije Amira Nuhić je odabrala Svrzinu kuću. Smjestilaju je u dinamični prirodni ambijent u koji se arhitektonski elementi utapaju kao u svoje rodno središte. Ali, da bi ipak motiv učinila dominantnim, ona ga oblikuje naglašenim nanosima boje oličavajući u tim nanosima proživljenu dramu kroz minule vjekove, ali i stamenost u odolijevanju vremenu koje ga je željelo destruirati. Emira Beho u svojoj „Kući pored mora“ amalgamirala je ono ambijentalno i ono što je čovjek činio u tom ambijentu: morski prizor i kuću, koje je i stavila u naslov svoga eksponata. Umjetnica se nadahnula snagom kojom su se ambijent i čovjekov rad pomirili i srasli u jedinstvo iz kojega se oslobađao lirski naboj, posebno naglašen i stilizacijama krošnji stabala u grudvaste forme. Nejra Brčić je oslikala siluetu grada u predvečernjem blagom sfumatu, a Dika Karkin je akvarelom predočila put sa automobilima u kretanju. Amir Hadžić je, svojim bakropisom, predstavio vid starinske arhitekture mogućeg hana sa zornom predodžbom svih gradivnih elemenata takvog zdanja i u smeđoj boji starinskog daha, ali sa još uvijek očuvanom čvrstinom svoje strukture. Armin Beširević se, pak, poslužio ustaljenim motivom grafičkih listova Safeta Zeca – detaljem starinske građevine koju je dobrano nagrizao zub vremena. Središnji motiv su starinska vrata sa halkama kojima se najavljivao dolazak.

            Sljedeću grupu čine oni slikari koji su još uvijek ostajali u domenu pejsažnog slikarstva, ali su predmet potisnuli na marginu, stilizirali ga ili potpuno odbacili. Boja je osnovni idiom na koji se oslanja ukupna kompozicija slike. Na granici takvog postupka nalazi se slika „Bez naziva“ Vjekoslave Čondrić. Predmetni sloj je jasno vidljiv, na slici je predstavljen planinski vijenac. Međutim, predmetni sloj je samo posrednik da se slika prevede u bojenu raskoš sa intenzivnom crvenom bojom samog planinskog vijenca i zatamnjelim tonalitetom u prednjem planu. Umjetnici nije bio cilj da prizor predstavi sa zbirom njegovih detalja već da pronađe onaj bojeni spektar u kojem se predstavlja vizija prostornosti u koji se utapa silina emocije koja i posreduje oblikovanje slike i transponira se u živi lirski sklad. Antonija Konaj također sublimira vizualno u čisti bojeni akord u kojem se očituje motiv njene inspiracije – stijenje i kamenje. Ilonka Jasak nastavlja svoju fazu propitivanja životne energije u vlati trave oličene u njenom gordom vladanju prostranstvom u kojem se udomila kao nosilac njegove simbolike i pročišćene lirske mekote, ali je sada svoju optiku spustila do samog tla gdje se i vlati trave i samo tlo sjedinjuju u jedinstven sklad tople boje, boje zrelog žita.

            Na slikama Ljubinke Bilić, Ilonke Terzić i Mirsade Masal predmetni sloj se gotovo potpuno istanjio, boja je jedina predmetnost koja se očituje na slici, jedini izražajni idiom, jedini nositelj značenjskog, jedina vjera kojoj se umjetnice posvećuju. Bojom se organizira vidno polje, ona je nositelj predodžbenog i, istovremeno, njegova metafora. I služe se gotovo istovjetnim bojenim kvalitetima, uzimanim iz reda toplih boja. Razlikuju se jedino u načinu nanošenja bojenog sloja na platno i uspostavljanju međuodnosa organiziranih partova na slici. Ljubinka Bilić boju nanosi kratkim kosim udarima kista u gornjem dijelu slike i horizontalnim, nešto dužim u donjem dijelu razvijajući sliku u dva plana: horizontalni sloj prvog plana i vertikalni u pozadini, održavajući moguću asocijaciju na dokinuti predmetni sloj. Mirsada Masal je potisnula iz slike svoj omiljeni motiv – bundevu i rastvorila ga – u boju. Uslovnost predmetnog se očituje tek u načinu kretanja kista na platnu: na slici se naslućuje središte kojem se usmjeruju udari kista sugerirajući moguću oblinu. Ali obje ove slikarke vjernost predmetnom očituju u nazivima svojim eksponata: Ljubinka Bilić je svojoj slici dala naziv „Jesen“, a Mirsada Masal i dalje zadržava naslov iz prethodne faze – „Bundeva“. U apstrahiranju predmetnog sloja najdalje je otišla Ilonka Terzić. Ona ga je uklonila već samim motivom svoje inspiracije: ona želi dokučiti u kakvom se bojenom spektru oličava nešto što i ne posjeduje svoje predmetno biće – dubina. Ova umjetnica slika Svjetlo koje se utapa u melasu dubine koja se preinačava u bojeni refleks, onako kako su to činili impresionisti. Širenje svjetla u svome bojenom opredmećenju razvija se u pjegama što se difuzno šire površinom plohe, oivičenom hladnim tonovima onih dijelova koje svjetlost nije bila u stanju osvojiti. Pri tom, umjetnica očuvava reljef podloge na kojoj izvodi svoju likovnu partituru.

            Posebnu grupu čine umjetnici u čijem se inspirativnom središtu nalazi ljudska figura. Tu grupu čine: Mima Kaurin, Arnela Zolota, Alma Gačanin, Boris Hodak, Jasmina Jamak, Natalija Salihović i Melisa Vreto. Međutim, svako od njih ljudskoj figuri daje drugačiji tretman, oblikujući ga u metaforu i značenjski slog. Mima Kaurin je svome eksponatu dala naziv „Alter ego“. U bjelini bojenog nanosa tražila je osnovu metaforičkog gonetanja bića mlade žene, predane snatrenju i nekoj unutarnjoj tajni koja se širi upravo tom bjelinom slike. Jasmina Jamak slika ljudsku figuru u ležećem položaju obnaženih ekstremiteta i sa naglašenim volumenima bedara i ruku. Tijelo je postavljeno u obrnutom položaju, sa glavom u donjem dijelu slike. Konture su izvedene snažnim crtežom crnom bojom i s tim elementom donekle podsjeća na ruoovski (Georges Rouault) slikarski postupak. Boju nanosi snažnim pokretom, punim odvažnosti, ali i snažno promišljenim gestom u uobličavanju ideje. Alma Gačanin svoju inspiraciju razrješava na platnu izrazitih dimenzija i na tako proširenoj plohi ona islikava nešto što bismo mogli nazvati oniričkim misterijem, zastrašujućim prizorom sazdanim od ljudskih glava. Kao da su se otvorile neke imaginarne dveri kroz koje su pokuljale spodobe iz drugog svijeta. Melisa Vreto se koristi poetičkim principima ekspresionizma sa zastrašujućom grimasom na licu čovjeka i otvorenim ustima u čijoj se šupljini naslućuju očnjaci. Prizor je pojačan i sa zgrčenom rukom u prvom planu sa izduženim i raširenim čvornovatim prstima. Njoj nasuprot, Natalija Salihović je zaintrigirana lijepo izvajanim likom mlade žene, opervaženim zaštitnom kapuljačom. Eksponat Arnele Zolote nosi naziv „Mjesečari“. Na slici modelira dva lika snažnom kolorističkom igrom u kojoj dominira crvena boja čije se gradacije šire i do bjeličastih pjega. Boja se nanosi vidljivim pokretom kista, razvedenim u niz linija koje se spliću i raspliću oblikujući figure u nekoj mističnoj zatečenosti iznad kojih se svijaju dva poluluka. Boris Hodak je i ovog puta ostao vjeran svome prepoznatljivom postupku da u sliku unese iskadrirani prizor koji, unutarnjim značenjem, poprimi nadrealnu potentnost i začudnu likovnu slobodu. Ovog puta se radi o tajanstvenom jezeru, prekrivenom lopočem i na jednom od njih smješten je ženski lik sa bodežom pored nje. U slobodnom polju pored lika je smješten stubac ispisan japanskim alfabetom. Slika nosi naziv: „Lizzy dagger and the secret pond“.

            Još tri eksponata se nude za izdvajanje u posebnu skupinu. To se eksponati Ante Martinovića „Zavjet“, Ladislava Slavka Maksimovića „Bijeg u Egipat“ i Bariše Brajovića „Regina“. Oni svoje izvorište nalaze u religijskom naboju. Eksponat Bariše Brajovića je izveden suhim pastelom i podsjeća na dječji crtež sa stilizacijama ljudskih figura iz čijeg se središta uzdiže Djevica Marija sa nimbusom oko glave i raširenih ruku. Ladislav Slavko Maksimović je obradio klasičan motiv bijega svete obitelji u Egipat. Brojne su inačice ovog motiva urađene u svjetskom slikarstvu (možda je najmonumentalniju sliku ovog motiva uradio njemački slikar Hans Schäufelein koji je živio između 1483. i 1539. godine), ali je ovaj umjetnik ponudio sopstvenu interpretaciju: on je u sjecištu krakova križa upisao kružnicu u koju je smjestio Svetu obitelj koja putuje kroz noć sa nebom iznad glava, ozvjezdanim rojem zvijezda. Sama ikonografija motiva urađena je sa sigurnošću u obradi i kompozicije i pojedinih detalja, posebno nabora na odjeći. Njima se pridružio i Anto Martinović svojom slikom „Zavjet“. Iako je motiv bitno izmijenjen od ranijih slika ovog umjetnika koji je bio opsjednut živim svijetom ispod površine mora, sam sintaksički postupak je ostao sačuvan: umnožene forme nedefiniranih oblika čine skupine koje se smještaju u podnožju križa i oko križišta križnih krakova. Duh posvećenosti je prožet nekom tajnovitom prozračnošću čijom se svjetlinom potiskuje dah skrušenosti.

            Eksponati ostalih umjetnika nose na sebi bitno određenje sopstvenosti, naglašenog individualiteta, počev od izbora samog motiva do krajnje njegove elaboracije. Sliku Sekule Dugandžića možemo, bez dvojbe, smjestiti u pejsažno slikarstvo. Pa ipak, izdvojili smo je iz toga korpusa i zbog odbira motiva, koncipiranja sižea i načina obrade. Ovaj umjetnik pripada onom slikarskom korpusu koji se priklonio poetici slikarstva naive, onog slikarstva čije je začetnike H.H. Arnason, u svojoj čuvenoj „Istoriji moderne umjetnosti“, nazvao pionirima fantazije. Motiv je širok i obuhvata čitav krajolik koji se transformira u pripovijedni slog i svakoj sekvenci u tome narativu on posvećuje dužnu pažnju. Tako narativ postaje zbir niza motiva, brižljivo obrađenih, upravo u suglasju sa poetikom naive da svaki elemenat biva doveden do punog individualiteta, vidljiv u punom svome specifičnom ozračju, a, opet, sjedinjen sa ostalima u nenarušivu sjelinu specifično akcentiranom atmosferom koja se, poput aure, svija oko svih elemenata slike. Fabulu čini dolina po čijoj su se pitomini, kao stado, rasule kuće jednostavne, seoske arhitekture. Konture svake nastambene jedinice su čvrsto, geometrijski oblikovane, čak su jasno fiksirana i prozorska okna. U središtu je smješteno i crkveno zdanje koje, svojim zvonikom, dominira panoramom. Iznad doline se prostor razuđuje skupinom blagih brežuljaka, prekrivenim rastinjem razuđenih krošnji koje se zgrudvavaju o bogate grozdove. Atmosfera je jutarnja nekog zrelog ljeta ili rane jeseni, kada zelenilo prirode prelazi u fazu smeđeg tonaliteta te svoje dozrelosti. Prizor je impresivan i zadivljuje umjetnikova usredsređenost da svakom elementu slike obezbijedi puno njegovo određenje, egzistencijalnu cjelovitost, usnulu u dragosti atmosfere.

            Saida Milošević i dalje obrađuje svoje standardne motive: razvedene ameboidne forme po površini platna čije biće otjelovljuje poentilističkim načinom nanošenja boje bezbrojnim pjegicama koje se na retini našeg oka slijevaju u cjelinu, iz koje isijava silina poetskog iskaza, lirske tananosti kao muzičke sonate. Karolina Atlagić i dalje njeguje svoju inspiraciju galaktičkih određenja smještajući je u prostor svojih bojenih misterija, ali ih, ovog puta, kontekstualizira konkretnim reljefnim datostima koje prepoznajemo u svojem iskustvu. Slika se transformira u misterij koji postaje nositeljem inspirativnog supstrata koji se kristalizira u iznijansiranu likovnu frazu. U njenom radu nema moguće nesigurnosti, nedorečenosti i nesrazmjera.
            Ivana Ribičić, već odavno, njeguje pomalo začudan likovni poetski slog izuzetno pročišćene lirske zvonkosti, očitovane i u bojenom kvalitetu, izabranom iz skale toplih boja, lazurnog nanosa i gotovo djetinjske plemenitosti. Ona čisti svoju paletu bilo kakvog narativnog nanosa i forme koje izvodi na svome platnu dovodi do apstraktnog iskaza, mada u kontekstu svake njene slike možemo doslutiti predmetno na koje se referira njena slika. Ovog puta taj referentni sloj je sama imenovala – „Cvijet“. Ona je rastvorila cvijet na čitav arsenal konstitutivnih elemenata i ponovo je svakom od tih elemenata pronašla onaj do kraja pročićeni lirski patos. Ona ne želi da se opterećuje egzistencijalnim pitanjima čovjekovim, ona traga za onim što čovjeka jedino može da oplemeni.
            Neda Bobinac je u ovu izložbu uvela eksponat građen bitno drugačijom sintaksom od svega do sada viđenog. Slika se razvija u strogo plošnom prostoru i time podsjeća na ornament. Tu misao potkrjepljuje i naglašena linearnost pozadine. Neke linije se spuštaju do strogog geometrizma. Na tako organiziranu pozadinu aplicirani su motivi vitkih tijela gmazova (jedan njen eksponat nosi naziv „Ples guštera“), a izvan njihovog kolopleta se ustremljuje na njih drugi gmaz malih dimenzija, dva istinska ornamenta i mjesečev luk. Ipak, vizualna snaga cjelokupne organizacije slike daje nam slobodu da sliku oslobodimo ornamentalnih određenja i da joj damo tretman slike sa osobnom likovnom istinom.
Snježana Idrizović načinila je skulpturalnu kompoziciju od niza kubusa postavljenih u različitim međuodnosima. Plohe je načinila od ogledala i dobila zanimljivu ritmičku igru prostornog sklada. Damir Avdić ponudio je idiličnu sliku jednog minulog trenutka iz naše nedavne povijesti: svoju imaginaciju je posvetio jednoj zanatskoj radionici pretrpanoj različitim materijalima za moguću upotrebu, u sredini je radnik – zavarivač u zahuktalom radnom zanosu, ispred njega pršte varnice, a iznad glave stoji Titova slika i zastava.

            Dva umjetnika, svojim prilozima, nisu dozvolili da neki aspekti likovnog iskaza ne budu zastupljeni: umjetnička fotografija i skulptura. Kod skulpture ostajemo pomalo zbunjeni: Udruga ima nekoliko članova koji su skulpturu izabrali za svoj umjetnički iskaz, međutim, samo je Marko Gido ponudio svoj skulptorski rad za izložbu. I predstavio se u novom ozračju – skulpturu je oslobodio materijalne težine kojom je ranije izražavao životnu silinu kroz motive bikova napete muskulature i ovnova sa raskošnim rogovima i načinio skulpturalnu parabolu svedenu na linije uzvijorenog pokreta koje emaniraju iz sebe poetsku slobodu iskaza. S druge strane, Zoran Jozić je pronašao dinamičan motiv u prirodi, fotografirao ga i omogućio mu da prijeđe u sliku punu rafiniranog valovitog unutarnjeg kretanja.

            Kao kadencu ovog zapisa o ovogodišnjem Annalu, izdvajam eksponat Šefika Arnautovića, izveden kombinovanom tehnikom, kojem je dao naziv „Kompozicija“. Slika je zasnovana na ironijskom intelektualnom naboju skoncentriranom na Zolino „j'accuse“ (optužujem) izražavajući svoje nepristajanje na civilizaciju utemeljenu na krvi i dolarskim banknotama! Naoko neutralan naziv „Kompozicija“ pojačava unutarnji ironijski napon prema samom sadržaju slike.

            Nakon sagledanja svih komponenata od kojih je satkano ovogodišnje Annale, možemo zaključiti da izložba posjeduje evidentan raspon iskaznih formi, da umjetnici Udruge pronalaze odgovarajuća sredstva u oblikovanju svojih inspiracija i težnji ka osvajanju novih stvaralačkih horizonata."

Sarajevo, 2010/12/05

Vojislav VUJANOVIĆ