ULU HKDN ANNALE 2009


Božićna izložba 2009

17. prosinca 2009. godine je u Maloj galeriji sv. Ante na Bistriku otvorena izložba slika Udruge likovnih umjetnika HKD Napredak. Izložbu je otvorio predsjednik Napretka prof. dr. Franjo Topić a kritički osvrt na radove dao je gosp. Vojislav Vujanović.
Predsjednik Topić je zahvalio svim ljubiteljima umjetnosti koji su unatoč vremenskim neprilikama došli na otvorenje izložbe te zahvalio gosp. Vujanoviću koji od samih početaka prati rad ULU HKD Napredak i uvijek se rado odazove da govori o radovima.
Izložene radove, fotografije i video zapis sa otvorenja izložbe možete pogledati u multimedijalnoj arhivi.

Uskrsna izložba 2009

Ima neke blage strasnosti u djelima članova Udruge likovnih umjetnika HKD «Napredak» u Sarajevu, strasnosti koja se nikada ne uzdiže do egzaltacije, ali se i ne gubi u maniru i profesionalizmu. Predmetno je prostor u kojemu traže svoju inspiraciju i u njegovim formulacijama postižu izuzetnu raznolikost koja se kreće od intimne pejsažne lirske zabilješke do oblika koji svoje izvorište nalaze u fantastici i nadrealnom.
Ovi umjetnici vole boju i njoj daju najrazličitija stvaralačka usmjerenja, usuglašavajući je sa raznolikošću oblika. Iz tog usuglašavanja proistječe zrelost i stvaralački dometi umjetnika bez obzira da li su stekli akademsko obrazovanje na likovnim akademijama ili su stvaralačku likovnu abecedu svladavali svojom besprijekornom voljnošću. I, za čudo, između njih nema vidljivog trenja, nadmenosti i stvaranja atmosfere koja bi narušavala sklad međuodnosa, i to je ono «dobro» koje se oslobodilo iz vida društvenosti na kojem je i zasnovana organizaciona formulacija Annala od samog početka, na kojoj je i insistiralo Hrvatsko kulturno društvo «Napredak» u okviru kojega i egzistira Udruga. U takvoj postulaciji traje ova Udruga jedno i pol desetljeće, ustrajno umnožavajući svoje članstvo. Ta brojnost i razvijanje stvaralačkih moći danas je takva da omogućuje i pristupanje strogoj selektivnosti pri organiziranju Annala, kao i Uskršnje izložbe koja je, također, poprimila formu tradicionalnosti.
Na izložbi je zastupljen 41 umjetnik sa jednim, dva (Avdić, Kostić, Jerlagić, Jasak, Maksimović) ili tri eksponata (J. Gavrić i B. Bosnić). Korišćeni su gotovo svi vidovi likovnog iskaza, od crteža do skulptorskih cjelina. Boja je jedan od osnovnih konstitutivnih elemenata slike iz čijeg supstrata kreće njihova inspiracija za svoje likovno uobličenje. Uz to, ni prisustvo čovjekova lika nije izostalo. Najdosljedniji u tom prostoru motiva sa čovjekom je Boris Hodak. U ranijim njegovim djelima uvijek smo se susretali s čovjekovim likom, stavljanim u određeni nadrealistički kontekst sa nagnućem ka izvjesnom mističnom govoru. To mistično se najjače kondenziralo u bojenom faktoru intenzivnog pigmenta i začudnog tona. I ovog puta je zadržao svoje ustaljene kontekstualne odnose, ali je likove istakao u prvi plan i dao im hiperrealističko određenje. Međutim, kada se elementi konteksta, hiperrealističkog kadenciranja vizualnog fenomena i nekih elemenata preformulacije realnog u emotivni naboj ( produžena ruka žene u zagrljaj i treperenje daha kojim se likovi povezuju u «Movie kiss» - strasni poljubac), onda slika, u svome krajnjem određenju ponovo prelazi rub realnog i preseljava se i mistično.
Na drugoj strani se nalazi predstavljanje ljudskog lika kod Damira Avdića, Jasenka Gavrića, Miroslave Mime Kaurin i Snježane Idrizović. Njihovo predstavljanje ljudskog lika ostaje u svojim realnim koordinatama, ali sa različitim projekcijama svoje inspiracije. Damir Avdić u svome «Večernjem aktu» teži za plasticitetom dijela ženskog tijela i njegovog utonuća u blaženstvo sna, Jasenko Gavrić modelira sopstveni lik sa gradacijama nešto zatamnjelog tona da bi postigao unutarnju čvrstinu i snagu samosvijesti svoga lika. Miroslava Mima Kaurin već je duže vrijeme zaokupljena lirskom mekotom i produhovljenošću svojih ženskih likova, smirenih u prostoru i vremenu uzdižući liričnost i produhovljenost iznad efemerija prolaznog. Snježana Idrizivoć propituje način na koji se ženski lik odziva materijalnoj supstanci kojom se oblikuje njeno tijelo. Tim sučeljenjem organske forme i materije kojom se ta forma opredmećuje postiže se efekat začudnosti i estetičkog udivljenja.
Ovoj skupini bi se mogli pridružiti i eksponati Ladislava Slavka Maksimovića «Radost Isusovih pastira» i «Sveta tri kralja». U prvom planu nisu ljudski likovi, oni simboliziraju onaj čudesni trenutak predskazanja Isusova rođenja. Pa ipak, da bi mogli u sebi održati tu simbolizaciju, umjetnik je pročistio njihova bića materijalom u koji ih je smjestio obezbjeđujući im astralnost i providnost iz koje se prozire sama ideja umjetnikova.
Brat Bariša je, jednostavnim postupkom, sa nekoliko izduženih polulukova, raspoređenih po dubini, koristeći akvarel i suvu boju, obradio jedan sakralni motiv koji je nazvao „Božić“.
Najveći broj eksponata je vezan za organske forme prirode počev od predstavljanja krajolika do određenih segmenata koji posjeduju svoju osobenu vizualnu energiju i svoju lirsku tankoćutnost za kojom umjetnici i tragaju i kojom su se inspirirali. Nekoliko eksponata predstavljaju klasične forme pejsažnog slikarstva: Alma Vilić koristi formu akvarela da bi predstavila jednu urbaniziranu cjelinu. U prvom planu je Latinska ćuprija u svome punom plasticitetu, dok je pozadina, sa arhitekturalnim elementima građevina, data krajnje svedenim formama oslikanih pročelja. Bojeni faktor je vrlo otvoren i u toj njegovoj transparenciji bivaju vidljivi korijeni njene lirske inspiracije. Amira Nuhić je svoju inspiraciju Počiteljem oblikovala uljanim bojama koje je nanosila u snažnijim potezima u kojim je očuvana i energija geste kojom je obavljan čin stvaranja. Za oblikovanje viđenog koristila je prozračeni pigment smeđe boje, boje topline kojom zrači krajolik. Pri tom, kompozicionim rješenjem i svojom stajnom točkom, autorica se oslobodila već ustaljenog načina likovnog predstavljanja Počitelja sa njegovom kulom i kupolama, ona je svoju kompoziciju postavila tako da se Počitelj ukazuje svojom širokom otvorenošću i spremnosti za zagrljaj svakome namjerniku koji navrati u njegove prostore. Dijana Vejo je sklona da u predvečernjem sutonu, kako je i naslovila svoj eksponat, traži onu tajnovitost u zgusnutom pigmentu zažarenog tona koji se širi prostorom što ga sunce napušta i ostavlja ga na čuvanje tajnama noćne neprovidnosti. Prostor je, pak, dat u blago zatalasanoj površini vode koja može podrazumijevati i morski krajolik. Jasmina Jamak je, sa izvanrednom doživljajnošću, oslikala prizor sa lopočem, dat u vrlo pročišćenom zelenom tonalitetu, koji je rastvoren u niz segmenata srcolikih oblika listova lopoča i izvanrednom kadencom sa bijelim cvijetom. Njima se pridružuju Ljubinka Bilić i Nejra Brčić. Ljubinka Bilić sučeljava na svojoj slici monumentalnost ljudske tvorevine i elementarnost prirodnih nepogoda da bi naglasila nepovredivost ljudske tvorevine usprkos silini prirodnih oluja. Nejra Brčić oslikava isječak iz svijeta prirodnih i ljudskih tvorevina tražeći u njima poetsko suglasje koje možemo iskusiti i u svojoj svakodnevici. S njima u dosluhu su i Amer Hodžić sa svojim linorezom koji je on ostavio bez naslova, a na njemu se u punoj jasnoći očituje krajolik dat u izbalansiranom odnosu crno – bijelog tona. Šefik Arnautović svojim crtežom u tušu postiže visok stepen vizualne senzacije u odnosima crno – bijelo, ali i u dinamičnosti linija koje, pri svakom novom pogledaju, daju drugačiji vid vizualnog dinamizma. Josipa Bukša je u svojoj «Morskoj elegiji» tragala za doslovnošću prizora, kao što je to činila i Mikica Mesihović sa svojim «Trešnjama», datim u formi žanr – slike, dok je Sadeta Karamehmedović u svojim «Orhidejama», i u načinu oblikovanja kompozicije i u izboru bojenog tona mekih ljubičastih valera, tragala za osobnim doživljajem ovog elementa prirodnog oblika koji zaustavlja naš pogled i omogućuje naše distanciranje od ravni svakodnevnog. Saida Milošević nastoji pronaći likovni adekvat u šekspirijanskom literarnom projektovanju «Sna ljetne noći» u kojem sve što se zbiva, dobiva tonalitet mističnosti. Svojim načinom nanošenja boje poentilističkim udarima i kompozicionim odnosom elemenata koje unosi u svoje vizualno polje, ona je upravo i dokučila ono mistično iz kojega se oslobađala njena inspiracija, ali sa znatno više osvijetljenih tonova boje nego što bi sugerirala tajna noćne neprozirnosti i time je oslobodila svoju sliku moguće ilustracije i dala joj autentičnost i snagu likovne osebujnosti.
Sekula Dugandžić u tome prostoru predstavlja posebno poglavlje. On, također, u realizaciju svoje slike kreće iz sugestivnosti sutona, ali njegov suton se ne doziva iz određenog prostora, suton proniče egzistencijalnu pokoricu svijeta predmetnog i u vidno polje slike izvodi upravu ono sugestibilno koje bi htjelo postati predmetom likovne imaginacije stvaratelja. Začudo, umjetnik tu sugestibilnost traži u silini zgusnute bjeline jednog zimskog pejzaža u kojem predmetno gubi svoju neposrednu egzistentnost i preobražava se mistički zaziv, nešto tajnovito koje bi se htjelo pretočiti u zebnju.
Ilonka Jasak je jedan prirodni faktor, vodenu ravan, razgradila u bezbroj ritmičkih jedinica u kojima se zrcali spektralni lom svjetlosti stvarajući beskrajnu igru reflektirane svjetlosti da bi se oblikovala impresija kao metafora ljepote koja se javlja kao izdašnost Prirode.
I slika Ante Martinovića zahtijeva specifičan pristup. Ovaj umjetnik, već dugo, nadahnjuje se specifičnim sadržajima koje, također, pronalazi u prirodnom ambijentu: to je život svijeta skrivenog od neposrednih naših iskustava i nudi svoj realitet kroz doživljajno što je, zapravo obrnuti slijed u komuniciranja čovjeka sa predmetnim svijetom oko sebe. To je svijet morskih dubina, opredmećen u formama školjki sa spiralnom egzistencijalnom formulacijom i isijavanjem posebnog svjetlosnog spektra koji djeluje svojim nesvakodnevljem pa se, time, vizualno promeće u specifični spiritualni doživljaj. Odnosi su i ovdje postavljeni u inverzan položaj: ono što na sebi nosi označenja puke predmetnosti povlači se u pozadinu, dok ono isposredovano, koje se prelomilo kroz doživljajno, nudi se kao energija opredmećenosti.
Nekoliko umjetnika ostaju u prostoru prirodne predmetnosti, ali ga prelamaju kroz različitu duhovnu optiku: Emina Baho i Mirsada Masal svoju inspiraciju nalaze u zaobljenim formama prirodnih predmeta slikajući jabuku i tikvu. I, dok Emina Baho, u pokožici predmeta traži mogući fascinaciju koja se nudi u orošenosti i zaobljenosti jabuke, dotle Mirsada Masal rastvara tu pokoricu u čipku poentilističkim nanošenjem boje. Na drugoj strani, Ksenija Mandić, Lea Jerlagić, Snježana Kostić, odbacujući neposredno dati predmetni sloj, očuvavanjem njegove egzistencije kroz splet linija i bojenog naboja, približuju se govoru apstrakcije. Vizualnu srodnost sa ovim slikama nudi i eksponat Ivanke Levi sa naslovom «Tanjir – anđeli», realiziran u specifičnom materijalu i tehnikom koju umjetnica naziva «decupe».
Tatjana Rukavina slika kravu silovitom gestom kojom boju nanosi u širokim namazima obezbjeđujući svome predmetu unutarnju čvrstinu i silinu ekspresije koju kondenzira u tim namazima. Roberto Sunarić – Jukić slika svoju «Mrtvu prirodu» standardnim sredstvima i sa kompozicionim formulacijama odnosa među predmetima.
Najzad, u posebnu skupinu smještamo djela nekoliko umjetnika koji su se oslobodili predmetnog u svojoj slici prepuštajući svoju inspiraciju magiji boja i njihovom mogućom korespondencijom stvaraju novi svijet koji se samo duhom može iskušati, a ne aparaturom naših svakodnevnih iskušenja. To su Arnela Zolota koja svoja likovna i životna iskušenja bazira na silovitosti zažarenog pigmenta boje, pročišćenog do snažne svjetline, To isto čini i Ivana Ribičić s tim što ona svoje vizualno polje raščlanjuje na niz geometrijskih segmenata, postuliranih na toplom tonu okera. Karolina Atagić proniče, svojom inspiracijom, u kozmička prostranstva dokučujući energiju slutnje koja se propinje u bojenom faktoru iz kojega i izbija ono što smo nazvali slutnjom. Milica Milišić stvara svoje anagogije sa beskrajnim prepletima linija na postamentima specifičnog bojenog polja smještenog u pozadini. Nada Matla oblikuje svoju vrtložnu kompoziciju čiju bi ekspresiju trebalo podržati prozračnijim bojenim pigmentom. Vanda Husić izbor bojenih faktora ne naslanja na prethodno formulirano emotivno stanje, već pokušava racionalizirati odnos prema boji koju je unijela u svoj likovni prostor. Apstraktnom fonu organizacije slike približava se i fotografija Zorana Jozića snažne ekspresivne moći.
Na izložbi se nalaze i četiri skulptora. Ivanu Mijić zaokuplja pokret. Ali pokret osmišljen svojom usmjerenošću ka drugom, ka retorici osmišljenog, prevedenog u baletnu formu. Međutim, sam pokret je provodnik onog unutarnjeg usredsređenja pokreta koje se uzdiže do smisaonog supstancijaliteta. Marko Gido, svojim «Ovnom», još uvijek nalazi nove komponente koje isijavaju iz novih formulacija stilizacija ovnovske prirodne datosti. Skulptura Stijepe Gavrića «Lejla» nosi osnovne značajke njegove ustaljene poetike: cizelaciju epidermalnog sloja figure da bi se, tom cizelacijom, iskristalizirala supstanca djevičanske čistoće lika i unutarnje utonulosti u bezvremeni mir.
Završavamo ovaj zapis jednom likovnom pojavom koja se tek uselila u našu likovnu stvarnost. To je djelo Blanke Bosnić koje je zasnovano na transpoziciji šahovskih figura. Šah nije slučajno izabran. On je, zapravo, kondenzat, imaginativnih mogućnosti koje nikada neće biti dosegnute do kraja. Ona slijedu plejadu umjetnika koji su se nadahnjivali standardom šahovskih figura i tražili njihove nove formulacije u kojim bi se jače očitovale one imaginativne silnice koje su skrivene u tim figurama. Prepoznatljivosti su krajnje uslovne i tek kada u njima, u njihovom načinu kretanja šahovskim poljem, dokučimo, bar u magnovenju, njihove imaginativne silnice, prepoznat ćemo njihovu osnovu, a zupčanicima, ugrađenim u njihovo biće, dat ćemo ono određenje kojim se manifestira magija svake figure.
Ovogodišnji Annale možda nije, u estetičkom smislu i u svojoj umjetničkoj dograđenosti, najbolje u njegovom trajanju od jednog i pol desetljeća, ali je, bez sumnje, najkonzistentniji u svojoj organizacionoj formulaciji!

Sarajevo, 8. 12. 2009.

Vojislav VUJANOVIĆ